Dok se u toplim sarajevskim kabinetima i udobnim foteljama kakanjske uprave kafa pije uz razgovore o “strateškim ciljevima” i “energetskoj stabilnosti”, u utrobi zemlje kod Kaknja vlada zlokobna tišina.

Pogon Begići, to srce koje bi trebalo da kuca za cijelu državu, danas stoji hladno. Ali ne zato što je nestalo uglja, već zato što je onima koji ga vade nestalo strpljenja pod teretom nepravde.

Zamislite tog kakanjskog rudara koji se svako jutro pozdravlja sa porodicom onim čuvenim, a bolnim „Sretno“, ne znajući hoće li ga to isto „sretno“ ispratiti i do bankovnog šaltera. Sredina je marta, dani postaju duži, a računi sve teži, dok rudar iz jame Begići mora kući objašnjavati djeci zašto obećana februarska plata još uvijek nije „prošla“ kroz sistem. Nije to samo nedostatak novca, to je nedostatak obraza onih koji vode ovaj sistem.

Ima li veće ironije od one u kojoj nas direktori, poput Ise Delibašića u Kaknju ili Sanela Buljubašića u Elektroprivredi, zasipaju pričama o milionskim investicijama u nove mašine i dampere, dok istovremeno dopuštaju da onaj najvažniji zupčanik živ čovjek ostane bez osnovnog prava na život?

To je onaj naš bosanski usud: uvijek se nađu milioni za gumu na kamionu, ali se nikad ne nađe za hljeb u torbi onoga ko taj kamion puni. Institucije se kriju iza sterilnih saopštenja o „finansijskoj nelikvidnosti“, dok se niko ne pita kako to da ta ista nelikvidnost nikada ne zakuca na vrata upravnih odbora, već uvijek prvo ulazi u rudarske domove.

Ovaj radnički neposluh u Begićima nije samo obustava rada, to je vapaj naroda koji je navikao na muku, ali ne i na poniženje. Ne traže rudari milostinju, niti traže tuđe. Traže samo da im se ne otima ono što su pod zemljom, u mraku i prašini, debelo zaslužili. Jer ako stane Begić, ako stane Kakanj, u mraku neće ostati samo rudari u mraku će ostati savjest svih onih koji mirno spavaju dok oni koji ih griju ne znaju kako će preživjeti sutra.