U političkom životu Srednjobosanskog kantona, a posebno u Travniku, opozicija već dugo pokušava pronaći formulu kojom bi ozbiljno ugrozila dominantne političke strukture poput Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice.

Godinama slušamo kritike vlasti, optužbe, analize grešaka i obećanja o promjeni.

Ipak, nakon svakih izbora politička slika uglavnom ostaje ista. Vlast opstaje, a opozicija ostaje opozicija.

Možda je razlog jednostavniji nego što mislimo.

Predugo je opozicija svoju politiku gradila na jednoj osnovnoj ideji: biti protiv vlasti.

Protiv njihovih odluka, protiv njihovih kadrova, protiv njihovih politika.

I to ponekad jeste opravdano.

Kritika je važan dio demokratije.

Ali politika ne može živjeti samo od negacije.

Građani ne žele samo slušati šta je pogrešno.

Oni žele znati šta je moguće.

Ne žele samo političare koji će srušiti postojeći sistem, nego one koji mogu izgraditi bolji.

Tu nastaje ključna razlika između protestne politike i ozbiljne alternative.

Opozicija koja ima šansu promijeniti političku ravnotežu mora prestati govoriti samo o vlasti i početi govoriti o društvu.

O tome kako da mladi ljudi ostanu u ovoj zemlji. Kako da lokalna ekonomija dobije novu energiju. Kako da institucije rade za građane, a ne za stranačke strukture.

Takva politika ne počinje s pitanjem ko je kriv.

Ona počinje s pitanjem šta možemo učiniti bolje.

To je mnogo teži put.

Lakše je kritikovati nego graditi.

Lakše je ukazivati na probleme nego nuditi rješenja koja su realna i ostvariva.

Ali samo takva politika može probuditi povjerenje građana.

Jer ljudi ne traže savršene političare.

Traže ozbiljne.

Traže one koji razumiju da je vlast odgovornost, a ne nagrada.

Ako opozicija zaista želi postati alternativa, mora prestati biti samo glas nezadovoljstva.

Mora postati glas nade, rada i vizije.

Tek tada će politika prestati biti stalna borba protiv nekoga i postati zajednički pokušaj da društvo učinimo boljim nego što je danas.

Izvor: Haris Kaniža / FB