U posljednjim javnim nastupima, Bakir Izetbegović sve glasnije najavljuje pobjedu Stranke demokratske akcije i formiranje vlasti sa Miloradom Dodikom i njegovim Savezom nezavisnih socijaldemokrata – uprkos činjenici da je Dodik osuđen i da mu je zabranjeno političko djelovanje. Paralelno s tim, najavljuje i novu koaliciju sa Draganom Čović i njegovim HDZ-om.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: šta se to promijenilo?

Nakon izbora 2022. godine, kada je SDA izgubila vlast na državnom i federalnom nivou, upravo su Izetbegović i njegova stranka otvorili agresivnu kampanju protiv tada nove većine – Trojke koju čine Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine, Narod i Pravda i Naša stranka, uz partnere poput Narodnog evropskog saveza i Pokreta demokratske akcije.

Tada je saradnja sa Dodikom i Čovićem proglašena – izdajom države.

Tada su se koristile najteže riječi: “prodaja države”, “nametnuta vlast”, “bez legitimiteta”. Tada su pokrenute čitave mreže stranačkih botova i plaćenih medijskih platformi koje su svakodnevno, bez konkretnih dokaza, ponavljale jednu te istu mantru – da Trojka izdaje Bosnu i Hercegovinu. Nikada nisu jasno rekli šta je tačno prodano, koje su odluke bile štetne, niti gdje je konkretna izdaja.

Samo etikete. Samo propaganda.

A sada?

Sada isti ti politički akteri, predvođeni Izetbegovićem, otvoreno najavljuju koaliciju sa istim onim Dodikom i Čovićem – i odjednom to više nije izdaja. Odjednom to postaje “realnost”, “nužnost”, “matematika”, “zakonski okvir”. Odjednom botovi objašnjavaju kako “drugačije nije moguće”, pozivaju se na domove naroda, na izborne zakone, na aritmetiku većine.

Pa kako je moguće da ono što je jučer bilo “rušenje države”, danas postaje “jedina opcija”?

Kako to da 30 godina političke saradnje SDA sa Dodikom i Čovićem nikada nije bila problem, ali jeste bila kada je to radila neka druga politička opcija?

I najvažnije – kako to da su svi drugi izdajnici kada prave iste poteze koje SDA sada otvoreno najavljuje?

Ovo nije pitanje politike. Ovo je pitanje kredibiliteta.

Jer država se ne brani selektivnim moralom. Ne brani se dvostrukim aršinima. Ne brani se tako što su isti potezi izdaja kada ih rade drugi, a patriotizam kada ih radiš ti.

Građani nisu zaboravili.

I možda je upravo to najveći problem za one koji danas pokušavaju promijeniti narativ – jer istina ostaje ista, bez obzira koliko puta se ponovi drugačija priča.