Danas je posljednji dan Ramazana.
Svjesno smo šutjeli tokom ovog mjeseca o ovoj temi — ne zato što nismo imali šta reći, nego zato što smo željeli vidjeti dokle ide taj bezobrazluk.
Postoji li granica?
Postoji li išta sveto?
Ili smo, ipak, zaista došli do tačke gdje se i ono najmanje od vjere praktikuje samo po potrebi?
Još jednom su se pokazali “muslimani na baterije” — oni koji vjeru uključuju samo kad im treba. Još jednom se pokazalo koliko smo kao društvo spremni progutati sve, bez pitanja, bez stida i bez odgovornosti.
Iza nas je mjesec oprosta, milosti i promjene. Mjesec u kojem je svaki pojedinac imao priliku da bude bolji.
Ipak, šta su uradili naši politički lideri?
Pretvorili su Ramazan u predizbornu kampanju.
Organizovani su megalomanski iftari — ne za postače, ne za iskrene vjernike, nego za ulizice, političke preletače, interesdžije, ljude sumnjivog morala i one kojima nikada ništa ne fali.
Stolovi su bili puni za one čije su trpeze pune svakog dana.
A gdje je bio obični narod?
Gdje su bili oni koji jedva sastavljaju kraj s krajem?
Gdje su bili oni koji kopaju po kontejnerima tražeći komad hljeba?
Gdje su bila djeca kojoj treba pomoć, bolesni, stari, zaboravljeni?
Za njih mjesta nije bilo na tim iftarima.
Cilj nije bio pomoći onome kome je pomoć potrebna — cilj je bio kupiti glas.
Jednim jeftinim iftarom, plaćenim novcem upravo tog naroda — budžetskim novcem. Novcem koji su građani dali, da bi se isti ti građani kasnije kupovali.
Kao da to nije dovoljno, ni ovaj Ramazan nije mogao proći bez ispada vrha vjerskih struktura.
Ovdje govorimo o Huseinu Kavazoviću. Čovjeku koji godinama zloupotrebljava Islamsku zajednicu.
Umjesto da bude glas naroda, postao je glas politike Stranke demokratske akcije i porodice Izetbegović.
Umjesto da bude iznad stranačkih interesa, otvoreno je stao na jednu stranu, braneći presuđene kriminalce.
Umjesto da ujedinjuje — dijeli.
Rukovodstvo Islamske zajednice jedan je od ključnih razloga zašto su Bošnjaci danas toliko podijeljeni u vlastitoj državi.
Posebno je poražavajuće kada se vjera koristi za političko lobiranje, kada se autoritet koristi za promociju jedne stranke, a institucije koje bi trebale biti svetinja postaju produžena ruka politike.
Vrhunac apsurda je organizacija iftara od strane Kavazovića.
Organizovao je iftar za milionere i “privrednike” — ljude koji imaju svega u izobilju.
Nije taj iftar iskoristio da govori o pomoći bolesnima, starima i iznemoglima, već da pozove na ulaganja u institucije i fondove Islamske zajednice.
Nigdje riječi o siromašnima.
Nigdje riječi o bolesnima.
Nigdje riječi o djeci koja čekaju pomoć.
Ide se čak toliko daleko da se narodu nameću “obaveze” koje u toj formi nigdje nisu propisane, stvarajući pritisak i manipulaciju kroz vjeru.
Ovdje govorimo o tvrdnji da su muslimani dužni davati zekat Islamskoj zajednici i njenim fondovima — iako to nigdje nije jasno propisano.
I onda se postavlja pitanje koje svi izbjegavaju:
Gdje ide taj novac?
Ko polaže račune?
Kome se odgovara?
Transparentnost odavno ne postoji.
Poznato je da se tim fondovima finansiraju visoke plate uposlenika Islamske zajednice, kao i školovanje djece političkih i vjerskih kadrova na prestižnim fakultetima.
Narod voli vjeru.
Narod želi vjeru.
Narod želi iskrenost.
A ono što dobija sve više liči na politiku u njenom najgorem obliku.
Džamije ne smiju biti stranačke prostorije.
Vjera ne smije biti alat za izbore.
Imami ne smiju biti glas jedne stranke — nego oslonac svakog čovjeka.
Opasna je poruka koja se tiho nameće:
ako nisi uz određenu politiku — nisi ni “dovoljno dobar” vjernik.
To nije vjera. To je manipulacija.
Možda ćemo jednog dana promijeniti vlast.
Možda će doći neki novi političari.
Ali pravo pitanje ostaje:
Hoćemo li ikada očistiti ono što bi trebalo biti najsvetije?
Hoće li na vrh doći ljudi koji vjeru žive, a ne koriste?
Ljudi koji će služiti narodu — a ne uzimati od njega?
Vjera bez pravde, bez iskrenosti i bez brige za najslabije — nije ono što bi trebala biti.
I narod to vidi.
Izvor: Front Pravde / FB
